Šta su studije onemogućenosti?

S obzirom da moj istraživački rad potiče iz studija onemogućenosti (eng. Disability studies) kao relativno mlade naučno-istraživačke discipline, i da tekstove na ovom blogu pišem radi približavanja koncepata iz studija onemogućenosti široj publici, a pre svega osobama sa invaliditetom, svrsishodno je na prvom mestu objasniti šta su studije onemogućenosti.

Budući da se ova naučna disciplina koja je nastala 80-ih godina prošlog veka u Velikoj Britaniji, još uvek sistematski ne izučava u Srbiji, niti postoji studijski program na nekom od univerziteta, suočio sam se sa dilemom kako prevesti „disability studies“ sa engleskog na srpski jezik. Iako se u malobrojnim pominjanjima ove discipline na našem govornom području pretežno koristi prevod „studije invalidnosti“ smatram da je takav prevod neadekvatan i da ne odgovara njenoj suštini. O terminologiji i razlozima za moj lični odabir prevoda „studije onemogućenosti“ pisao sam na drugom mestu u sekciji „napomena o terminologiji“, te ovde neću ulaziti u dublju analizu termina već samo istaći da pitanje prevoda koncepata koji su uvezeni iz drugih jezika zavređuje širu društvenu debatu i dublje promišljanje. Stoga pozivam sve koji čitaju ove redove da podele svoje mišljenje o ispravnosti ovog prevoda i/ili daju predloge za alternative.

Kako bismo valjano razumeli šta su studije onemogućenosti, zgodno je razjasniti šta one nisu. Iako su u fokusu studija onemogućenosti osobe sa invaliditetom, odnosno onemogućavane osobe (termin koji ću upotrebljavati za eng. disabled people), predmet izučavanja ove discipline nije invaliditet u smislu bioloških odlika ljudskog organizma ili razlika u funkcionalnosti tela i umova pojedinaca. Za razliku od starijih naučnih disciplina poput medicine, defektologije, razvojne psihologije, studija rehabilitacije ili specijalnog obrazovanja koje problem lociraju u pojedincu i njegovom invaliditetu, studije onemogućenosti problem lociraju u društvu tražeći strukturne uzroke marginalizacije osoba sa invaliditetom i onemogućavanja njihovog ravnopravnog učešća u društvu. Dalje, za razliku od pomenutih disciplina, istraživanja se ne vrše nad osobama sa invaliditetom kao objektima, već sa osobama sa invaliditetom fokusirajući se na naša iskustva i svedočanstva o društvenim barijerama, dajući priliku da se čuje naš glas.

Dakle, studije onemogućenosti su široko interdisciplinarno polje teorija, istraživanja i praksi koje su dijametralno suprotne gledištu da je invaliditet lična tragedija i nedostatak koji nasumično zadesi nesrećne pojedince. Suprotno tome, studije onemogućenosti posmatraju onemogućenost (eng. disability) kao društveni, kulturni i politički fenomen, a osobe sa invaliditetom kao potlačene članove društva čije potrebe su ignorisane ili zanemarene usled načina na koji je društvo organizovano.

Studije onemogućenosti obuhvataju niz disciplina kao što su sociologija, socijalna politika, pravo, filozofija, ali i lingvistiku, studije kulture i umetnosti, kritičke psihologije i druge humanističke nauke koje primenom svojih istraživačkih metoda deluju ka zajedničkim ciljevima. Ti ciljevi su promena statusa quo i unapređenje položaja osoba sa invaliditetom putem otkrivanja oblika njihovog onemogućavanja i marginalizacije i potrage za odgovorima na pitanja kako stati na put toj marginalizaciji. Stoga su studije onemogućenosti važan izvor dokaza i podataka koji bi trebalo da pokažu poželjan pravac društvenih reformi. To ih čini izuzetno relevantnim van akademskih krugova, a pre svega za nas osobe sa invaliditetom, odnosno onemogućavane osobe, i naše organizacije, porodice, donosioce odluka i sve one koji oblikuju našu životnu realnost.